Konkurencija ili ono sto se tako zove

Pre dva dana me zove isvesni tip, prijatelj od prijatelja i kaze da je nafatao nekoliko stranaca koji su dosli na Internship ovde i da im uveliko drzi casove srpskog, ali nikako ne zna kako da im objasni izgovor naseg "ć" i "č". Od "đ" je već odustao.Pita da mu faksom posaljem materijal jedne od profesorki i "jos ako ima nešto o glagolima". A ako ima i neki disk- puna kapa. Kaze, on i devojka bi malo to radili, ne moze da se zivi od Vise pedagoske.

Taman sam mislila da ce ovo iskustvo  biti utisak nedelje van liste, kada je istog dana zazvonio telefon, ovoga puta -kucni broj. Javila se mlađa zena vrlo prijatnog glasa. Raspituje se za svog prijatelja iz Nemacke koji bi dosao letos. Po par citata iz ponude sa sajta, vidim da ima perfektan engleski i da zna detalje ponude, kurseva, cene. Raspituje se za sitnice, organizaciju, stvari koje vec izlaze iz okvira onog sto moze zanimati njenog prijatelja. Posto ne pokrivamo grad za koji je ona zainteresovan- upucujem je na drugu skolu gde radi moja prijateljica. Ona je malo zbunjena i cini se da mi prekinula vezu, a cini se i da bi volela da zna sta ja znam o toj drugoj skoli. Pita me da li i inace studente upucujem u tu skolu, da li znam da su oni stariji od nas. Odbija da ostavi svoj broj telefona, faksa, e mail,  bilo kakav kontakt gde bih joj poslala detljanije informacije. Razgovor se zavrsava naglo, bez bilo kakvog razmnjenog podatka ili logike. Iste veceri saznajem ono sto sam i sumnjala- da nas je zvala vlasnica te skole sa izmisljenom pricom.

  Sa srpskim za strance je slicna stvar kao sa engleskim za Srbe. Svako misli da ga zna. Pored toga, imam nesrecu da sam zavrsila filozofiju a da se bavim pisanjem, gde se takodje vrlo lako mnogi udobno gnjezde. Jos mi se nijednom nije desilo da u bilo kom prevoznom sredstvu, bilo jos kao student, bilo zadnjih godina, kazem koja je struka u pitanju, a da se neko ne zakaci sa gomilom opstih mesta- kopca Nicea i fasizma, ko i zasto nosi bic kod zene i ko je imao ludu sestru. Na sopstvenu srecu spadam u osobe koj je tesko  ufatiti u klinc i ugurati u bilo kakve diskusije, pa sam na vecinu opseznih filozofskih ili knjizevnih opservacija uglavnom klimala glavom i gledala svoja posla.  Kao da mi nije bilo dovoljno pomenutih mudrosera krecemo sa skolom i svakodnevno se uveravam u postojanje pomenutih tipova, podjednako zacudjena i gotovo odusevljena njihovom zilavoscu svih ovih godina.

  

Kako je sve počelo...

Kada smo pre nekoliko godina krenuli sa skolom srpskog jezika za strance, nisam imala pojma kakvi nas dogadjaji i studenti cekaju. Mislim da je skola nastala pre svega kao rezultat moje grize savesti sto sam iznenadne parice strpala u novcanik, spakovala stvari i otisla u San Sebastian. Navodno da ucim spanski. Kako je taj honorar bio pokrice da napustim dobar posao, jedina sansa da se sastavi krug bila je da me taj put dovede do novog posla. Morala sam sebe ubediti da se isplatio svaki euro koji sam ostavila u Spaniji i da se necu smiriti dok ne vidim pored sebe barem slicnu gomilicu.

  Kako sam i zasto tamo otisla to bi bila vec neka druga (i duga prica). U dve reci- dobila sam nekakav posao u Cadizu koji je povlacio da moram da znam i spanski. Cadiz je takodje imao skolu spanskog za strance ali termini nisu odgovarali. San Sebastian je nudio pocetak za tri nedelje, koliko mi je i bilo potrebno da dobijem vizu. OK, tako ja lepo odlucim da odem na par nedelja u San Sebastian. Taman negde posle prvog nivoa preci cu u Cadiz,  nastaviti sa skolom spanskog i poceti sa svojim rodjenim obecanim poslom. Ali, teta u Ambasadi Spanije kaze da to nece moci tako- ako trazim vizu na tri meseca moram imati uplacen smestaj na tri meseca u San Sebastianu, potvrdu o skoli na trideset tri meseca...Nakon sto sam sakupila sve papire i iskopirala licne karte svih potencijalnih spanskih ljubavnika, vencane listove njihovih roditelja i dobila famozni pecat- shvatila sam da cu se ja tesko mrdnuti iz SS. Posle toliko ulozenog novca i svega placenog unapred bilo je suludo napistiti sve posle dve nedelje i otici u Cadiz.

Iznajmljujem stan sa Antoniom i Javiarom dva mlada Argentinca koji se sa istim oglasom pojavljuju na vratima istog pansiona. Vece kada cu doci oni ce vec spavati i necu znati par narednih dana sa kim delim stan. Pansion u koji dolazim ima bordo, kapilarno okrecene zidove i mirise na neku kombinaciju karija i đumbira. Svaki dan ću okrivati neki novi miris začina koji je u taj stan toliko potonuo i obojio svaki metar- poput onih stanova gde i hodnici i domacice mirisu na przeni luk kojim zapocinje spremanje svakog rucka da nema tog provetravanja koji to moze oterati. Pored karte i kreveta tu je jedna stolica,sto, ugradjeni orman bez ofingera i prozor koji gleda na unutrasnjoj zgrade. Kupatila su zajednicka, u hodniku. Nas troje delimo dva kupatila. Kada sam usla i zatvorila vrata odjednom sam osetila kako iz mene izbija i gotovo me gusi najgluplje pitanje koje sebe mozes pitati u slicnoj situaciji- STA TI TRAZIS OVDE? I to je gotovo jedini cilj koji cu sebi postaviti par godina kasnije- da nijedan student kada pronadje  informaciju o casovima i odluci da dodje u Srbiju ne uzdahne ispred neke karte sveta i pita sebe sta trazi tu. Ipak, pre ili kasnije shvatis da to narocito nema veze sa mestom u koje ides- da svuda manje ili vise samo pronadjes ono sto je u tebi, sve pre ili kasnije vasksrne iz nekog recycle bina:)

Čestitamo!

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na www.blog.rs i možete početi sa blogovanjem